Veldin Karić rodom je iz Slavonskog Broda, no živio je u Gornjim Kolibama, selu pokraj Bosanskog Brod, piše Večernji. Nogomet je zavolio s devet godina, a da bi i službeno mogao postati igrač u pionirskoj kategoriji, u osobnim dokumentima upisali su da je rođen 1973., a ne 1974. Zaigrao je za klub Polet iz Bosanskog Broda.

– Otac Bego bio je golman i ljubav prema nogometu je valjda nasljedno, genetski, prešla na mene. I ja sam počeo kao golman, u mlađim pionirima, no nakon jedne utakmice u kojoj sam dobio pet komada, rekao sam da više neću stajati na golu, nego ću zabijati golove. Tako je i bilo – kaže.
Kao dječaku igrački mu je uzor bio Jean-Pierre Papin, igrač Olympiquea iz Marseillea koji je, prisjeća se, prvi škaricama zabijao golove. Roditelji i sestra još žive u Slavonskom Brodu. Veldina je put odveo dalje u sarajevski Željezničar, gdje se zatekao kad je u Bosni i Hercegovini počeo rat. Našao se vrlo blizu smrti i samo puka sreća spasila ga je od toga da ne skonča pred streljačkim vodom.

– U Sarajevu su mi upali u stan i odveli me u vojarnu Lukavica. S konvojem su me zatim odveli na Pale, gdje su me dočekali četnici. Došla je neka milicija, što ti ga ja znam, stavili su mi lisice na ruke i počeli me maltretirati i provocirati. U Armiji BiH tada je na visokom položaju bio Vehbija Karić pa su me četnici krivo povezali s njime misleći da sam njegov špijun. Odveli su me zapovjedniku na Palama koji je rekao da se pripremim na strijeljanje. Za to je, srećom, doznao Nenad Starovlah, moj bivši trener iz Željezničara, koji je otišao za trenera u Vojvodinu, a kum mu je bio Ilija Pantelić, koji je tada bio važan u Vojvodini. Počelo je nagovaranje da me se pusti, da sam ja reprezentativac Jugoslavije i da me ne diraju. U to su me vrijeme htjeli i Crvena zvezda i Partizan, tako da su na kraju na Palama popustili i rekli: “Ajde može, pustit ćemo te ako netko u roku od sat vremena dođe po tebe”. Na brzinu su Starovlah i Pantelić organizirali helikopter za ranjenike i prebacili me njime u Beograd, a iz Beograda sam otišao u Novi Sad. Imao sam, mislim, 19 godina – ispričao nam je Karić, koji je nakon šest mjeseci pobjegao preko granice u Hrvatsku i nekako došao do Slavonskog Broda te se ubrzo priključio Marsoniji. Nakon Marsonije uslijedio je niz hrvatskih klubova, od Varteksa i Dinama do Intera, Oriolika, Novalje i Samobora. Statističari su izračunali da je igrajući u prvoj Hrvatskoj nogometnoj ligi postigao 75 pogodaka, što je dovoljno za jedanaesto mjesto liste najboljih strijelaca. U Varaždinu pamte povijesnu pobjedu protiv Aston Ville u Birminghamu.


Inozemni dio karijere obilježili su dresovi talijanskog Torina (poznata je već priča kako je Torino birao između Karića i Filippa Pippa Inzaghija i na čuđenje talijanske javnosti izabrao Karića) te švicarskog Lugana, no igrao je on i u Poljskoj, na Cipru... Zaigrao je i za slovenski Ljutomer, pa za Dinamo iz Apatije, malog sela pokraj Ludbrega u Varaždinskoj županiji. Za hrvatsku nogometnu reprezentaciju odigrao je tri utakmice, a okušao se 2011. i kao trener međimurskog drugoligaša iz Kuršanca. Nakon igračke karijere koja će potrajati koliko mu zdravlje dopusti, vidi se kao trener.

– Pratim treninge, idem u trenersku školu, volim raditi s mladim igračima i prenositi znanje koje sam stekao proteklih desetljeća, radeći s najboljim trenerima. Prošao sam školu u Sarajevu, jednu od najjačih na svijetu, i mislim da bih se snašao kao trener. Idem po Uefinu licenciju – otkriva nam.
Slobodno vrijeme posvećujem obitelji. Nabavili smo psa, idem u šetnje, pratim sina na nogometne treninge. Sin je, kaže, već za centimetar viši od njega i mogao bi daleko dogurati.
– Pazim na prehranu, a to me u kombinaciji s treninzima održava u formi i omogućuje da i s 44 godine igram nogomet. . I dalje igra za veteranski sastav Dinama, zajedno s bratićem Edinom Mujčinom. Bi li nešto promijenio da može vratiti vrijeme? 
– Ne bih ništa mijenjao. Ponosan sam na sve što sam postigao. Sad, jesam li mogao više ili nisam, ne želim razmišljati o tome – odgovara kratko. 


Izvor: Večernji list