Današnji trener Marsonije, koji razbija rekorde, jedan je od onih koji je bio legenda hrvatskog nogometa iako nije nosio dres Dinama ili Hajduka. Sve je bilo slučajno, bio je na putu da završi u Maksimirskoj 128, no to se nije ostvarilo. Reći će da je bio i prevaren, ali danas je iza njego pregršt funkcija, golova, a bio je i predsjednik Osijeka. Riječ je, naravno, o Robertu Špeharu koji je nanizao čak 23 utakmice bez poraza i hrabro ide naprijed s legendarnim klubom prema višem rangu, odnosno drugoj ligi.
Ako se govori o brojevima, statistike su impresvine, kao i Špeharova karijera jer je kao napadač zabio 146 puta u 274 ligaške utakmice u svojoj karijeri.
Sam Robert Špehar kaže da je lijepo vidjeti niz od 23 utakmice bez poraza, te dodaje – Moram se vratiti malo unatrag da pojasnim kako je došlo do svega toga. Bio je tu u jednom trenutku jedan krizni trenutak, a koji je možda poslije i utjecao na nastanak ove cijele serije. Mi smo i prošle godine ciljali drugu ligu, atmosfera je bila sjajna, imali smo sedam pobjeda i bili smo na pravom putu. Onda nam se dogodila ta nevjerojatna tragedija koja nas je sve slomila. Naše najveće zimsko pojačanje Bruno Boban srušio se na terenu i preminuo i to je bio šok od kojeg se nitko nije mogao oporaviti. Svi smo od krvi i mesa i bila je to normalna reakcija svih u klubu, od igrača na terenu, od mene kao trenera. Uslijedili su porazi, i ja sam nakon poraza od Čepina dao ostavku u klubu. Nitko međutim nije htio niti čuti za to, svi su stali na moju stranu i malo po malo sve se promijenilo, nakon te utakmice zapravo je uslijedila serija koja i danas traje, tih 23 utakmice bez poraza a gdje su uključene i osam turnirskih pobjeda tijekom ljeta.".

O Špeharu pono govori činjenica da je prvi hrvatski nogometaš koji je zabio u polufinalu Lige prvaka (1997/98), igrao je za momčadi kao što su Club Brugge, Monaco, Hellas Verona, Sporting Lisabon, Galatasaray S.K., Standard Liege.
Njegova Marsonia danas je prva na ljestvici treće Hrvatske nogometne lige istok, ciljevi se ne mijenjaju.
"Želimo tu drugu ligu. Sjajno igramo i ove sezone. Problema ima, ne mogu reći da ih nema, nažalost ne postoji simbioza između grada i kluba i tu je taj osnovni problem danas za klub. Nije bajno nigdje, teško je biti atraktivan sponzorima, i jasno je da plaća ne može biti prvog, da su kašnjenja normalna, uostalom mi niti nismo zapravo profesionalni klub. Bio sam predsjednik Osijeka, znamo kako to funkcionira koliko je to teško biti na tim funkcijama i zato mogu reći svom predsjedniku svaka čast jer znam s čime sve on sve to bori u ovome trenutku. Mi sada imamo možda bolje uvjete od nekih drugoligaša, ali eto nadamo se da ćemo im se i pridružiti na kraju.", objasnio je Špehar te dodao da atmosfera u trećoj ligi nije tako loša:
"Pa počašćen sam kada mi navijači skandiraju ime, što nas vole, nadam se da će tribine biti i još popunjenije kako liga bude odmicala. Trebaju nam svi ti ljudi, nogomet igramo zbog njih, jako smo ponosni kada igramo dobro i kada su svi sretni. Moja iskustva vezana za ovakve lige su bila slična i na početku moje trenerske karijere, jer kada sam krenuo s Višnjevcem u četvrtom rangu isto sam imao period od dosta poraza, mislim četiri u nizu, ali onda je uslijedila serija od 14, 15 pobjeda i uspjeli smo dignuti klub u viši rang natjecanja.", rekao je legendarni napadač.
U tri navrata vraćao se u Osijek, posebno je efikasan bio u sezoni 194/95 kada je u 26 ligaških utakmica "uvalio" 24 gola. Evo kako gleda na svoj bivši klub:
"Moj otac, ja i moj sin, svi smo prošli kroz klub, to je sigurno već 50 godina, može se reći da smo ostavili traga u toj instituciji, prezime Špehar sigurno je utkano u ovaj klub. Misija mene kao predsjednika, dok sam bio u toj funkciji, a kao i svih mojih prethodnika i nasljednika, bila je da klub preživi i da naš klub konačno dočeka trenutak kada će se konačno pojaviti neki investitor koji će uložiti svoj novac. I taj se trenutak napokon i dogodio. Funkcija mene i svih predsjednika ranije je ispunjena, sigurno je da će se onda i ambicije kuba pomaknuti i da će nekakva težnja biti da se i maknu s četvrtog mjesta gdje su zadnjih sezona.", rekao je Robert. Njegov sin Dino ima tek 24 godine, a već je promijenio cijeli niz klubova. Trenutačno je u albanskoj ligi, igra za tamošnjeg prvaka Kukesija. Evo kako kao otac gleda na karijeru svoga sina:
"Svaka karijera sigurno ima uspona i padova. Mogu reći da je na njegovu dosta utjecala ozljeda koju je imao dok je igrao za Lokomotivu. Imao je tu ozbiljnu jednu ozljedu i to ga je sigurno usporilo. Zbog toga je imao mali zastoj u karijeri. Ali on je sportaš od glave do pete i živi za nogomet i znam da će dati sve od sebe za novi proboj. Igrao je u Splitu, pa se tamo dogodio financijski kolaps, a sada je u prvaku Albanije s kojim je iskusio i kvalifikacije Lige prvaka. Ja mogu reći da sam ja sa 24, 25 godina tek krenuo u inozemstvo, tako da mogu reći da sam zadovoljan kako se razvija njegova karijera, ima još dosta vremena ispred sebe. Ponosan sam na sve što je do sada napravio, kao i na njegovo sudjelovanje u reprezentacijama mlađih kategorija", izjavio je.

Dino je svojevremeno potpisao za Dinamo. Žali li Špehar što sam nije obukao dres Dinama ili Hajduka?
"Volio bih da sam oblačio dres Dinama ili Hajduka, tako je nekako bio prirodan put svih velikih nogometaša Osijeka u povijesti. Odeš u Dinamo ili Hajduk, a onda se prodaš u inozemstvo. Dinamo i Hajduk, oba ta kluba su me željela, ali ja sam imao peh da, kada sam mogao prijeći u jedan od tih klubova, da je u tim klubovima bila dosta nestabilna situacija. Ali zadovoljan sam da sam igrao za Zagreb, bili smo tad drugi i borili smo se za prvaka, a onda je došao i taj poziv iz Dinama. Da mogu reći da sam bio prevaren, izigran u tim pregovorima, ali eto nije me omelo, na kraju sam završio u dosta jakim klubovima u inozemstvu." Kada je bio u Monacu, igrao je s "klincima" Thierryjem Henryjem, Davidom Trezeguetom. Ti klinci bili su dio Trikolora koji su uzeli "snove" Hrvatskoj 1998. godine, a neki drugi ovoj - Dalićevoj.
"Pa da, bilo je sjajno raditi s njima, vidjelo se da su svjetska klasa iako su imali samo 20, 21 godinu. A što se Rusije tiče, kao svaki Hrvat mogu reći da sam bio ponosan na sve ostvareno, nažalost kao i 1998. malo nam je falilo i sigurno je da ćemo se opet jako dugo načekati da vidimo nešto slično. Što se Dalića tiče, sada ja kao trener vidim koliko je to složen, kompleksan posao. Kao igrač nisam o tome tako razmišljao. Vidim koliko je trener bitan, da je zapravo - najbitniji. Mogu mu reći svaka čast jer se primio toga kada je bilo teško", zaključio je Špehar.
Njegova realnost su derbiji protiv Cibalije, Čepina i Belišća u trećoj ligi, gradi svoj trenerski put, polako i strpljivo...
 

Izvor: 100posto

Foto: Cropix