Ove se godine navršava cijelo stoljeće od kada je Ivana Brlić Mažuranić napisala Priče iz davnine, a slavonskobrodsko Dječje kazalište, u suradnji s redateljem Marijom Kovačem, priredilo je predstavu “Ribar Palunko i njegova žena”.
- Riječ je o čovjeku koji u početku nije shvaćao vrijednost obitelji, ali je na kraju shvatio da je od bogatstva i sebičnosti mnogo važnija obitelj - kaže desetogodišnja Uršula Jerković. Sedmogodišnjoj Ivi u predstavi se svidjelo što je ribar Palunko saznao da su najvažnija ljubav i sreća.
Pripovijetku je dramatizirala Kristina Kegljen, koristeći suvremeniji, prilagođeni jezik, no nije izostala bajkovitost. U priči koja je na pozornici djelovala čudesno i čarobno, uprizorenju su osim četvero glumaca (Valentine Srnojević, Darije Vlajnić, Brune Brinzeja i Mateja Safundžića) pridonijele i kreativne snage Obrtničke škole i Muzeja brodskog Posavlja u izradi kostima i scene - i to od recikliranih materijala, sve prema nacrtima scenografkinje i glumice Valentine Srnojević, te glazba Vlatka Panića. Poruka je predstave: Za sreću treba tako malo i u ovaj meki dlan bi stalo.
Tako su lutke i razna mitska bića nastale od kantica, cjedila i raznih drugih pomagala. Redatelj Kovač, zadovoljan do posljenjeg mjesta ispunjenom dvoranom u četiri pretpremijerne predstave, citirao je Brechta: “Siromašno kazalište, ali bogat teatar.”
Prvi su put koristili znakovni jezik te takouvijek aktualnim porukama Ivane Brlić Mažuranić - bogatstvo je u ljudskosti - dodali novu dimenziju.
- Lik žene u jednom trenutku zanijemi i tada se nameće pitanje: kako komunicirati s takvim likom. Iz ranijeg sam iskustva sugerirao znakovni jezik, koreografiran i vizualno atraktivan, mnogima začudan - navodi Kovač, ističući da su kontaktirali Udrugu gluhih i nagluhih.
Valentina Srnojević uložila je dosta truda kako bi svladala znakovni jezik, no jako joj se svidio i nastavit će ga dalje učiti. I Jelena Ananić, koja ju je poučavala, prezadovoljna je što uopće nekog zanima, a i predstava joj se jako svidjela.
Ivana Brlić Mažuranić, kao iznimno napredna žena onoga vremena, zasigurno bi bila zadovoljna osuvremenjivanjem priče, a zadovoljniji bi bili i kazalištarci da imaju bolju potporu lokalne sredine, institucija. Predstava ima dobru poruku i uvijek je aktualna.
- Sve je rečeno. Čovjek mora biti zadovoljan malim stvarima. Ne želim nikoga prozivati, ali smatram da oni koji bi trebali ovo vidjeti uopće ne gledaju, niti ih zanima - kaže Bruno Brinzej, glumac kazališne družine koja zahvaljujući entuzijazmu već 35 godina širi optimizam i dobre vibracije i uči djecu da dolaze u kazalište.
- Ako odgajamo kvalitetnu kazališnu publiku od malih nogu, odgajamo i kvalitetne ljude. U to uvijek vrijedi ulagati - uvjeren je Mario Kovač. Bez ozbiljne se potpore institucija, bajka, na žalost, ne može pretvoriti u stvarnost.

Marija Rdošević