Svakodnevno smo bombardirani lošim vijestima, tragedijama, zločinima…svakojakim malicioznim situacijama. Iako sve te vijesti duboko potresaju našu nutrinu, mijenjajući psihičko stanje svakog od nas, mi i dalje klikamo na crne naslove. Neka bolesna želja tjera nas da otvorimo članke za koje u startu znamo da će nas uznemiriti. Ponuda je ogromna. Zastupljenost takvih vijesti je intenzivnija od dobrih. Iako dobre, inspirirajuće, tople, ljudske stvari se događaju u jednakom postotku kao i loše. Mnogi će reći da to nije tako. No, mediji su ti koji su odlučili svjetla reflektora usmjeriti na tamnu stranu čovječanstva. Naravno da su potrebne i takve informacije kako bi se budila svijest o onim stvarima koje je potrebno mijenjati. Naravno da je potrebno govoriti i o dobrom i lošem. Ono što ovdje želim naglasiti je da bi i dobre životne situacije trebale imati jednaku zastupljenost (ako ne i veću) od loših.

Zastupljenošću lošega i sami smo se počeli mijenjati na gore. Tragedije nam se znaju odviti pred našim očima. Što mi činimo? Odlučujemo da je zgodnije tugu i nasilje snimiti mobitelom, nego konkretno pomoći, biti aktivni sudionik u spašavanju čovjeka, situacije.
Stoga, ovim blogom, zadala sam si mali zadatak. Iskoristit ću blagodati interneta, mnogih društvenih mreža, portala i ljudi, te potražiti što se sve lijepoga dogodilo ovih nekoliko dana. Bombardirat ću vas lijepim vijestima na jednom mjestu i barem na tren postati aktivni sudionik u prijenosu onih situacija koje bi ljudstvo trebalo čuti. Na svu sreću naišla sam na portale koje se bave isključivo dobrim vijestima. Afirmativni portali koji vraćaju vjeru u ljudski rod. Oduševila me spoznaja da postoji i ovakav način kako bi se čovjeku pristupilo iz one srži iz koje smo i stvoreni. Epicentar dobra šalje informacije u cyber kozmos, dajući poticaj da i sami učinimo nešto na svoj mikrokozmos.

Uz istraživanje internetskog svijeta, obratila sam se i ljudima koji me okružuju. Zamolila sam ih da mi pošalju one dobre priče koje se njima događaju ili njihovim bližnjima ili su ih oni zapazili. Moram priznati da je odaziv za sada vrlo slab. Ili im se lijepe stvari ne događaju ili im se ne da napisati barem jedna stvar koja im se događa. Slabi odaziv me ne iznenađuje. Na žalost, to mi je još jedan pokazatelj, kako mnogima nisu napete lijepe vijesti, iako podsvjesno žudimo za njima. Žudimo da ih čujemo, a kamoli da ih osjetimo na vlastitoj koži.
Neću gledati čašu napola praznu i žaliti što ljudi nisu podijelili svoje radosne i inspirativne trenutke. Onaj materijal s dobrim vijestima kojima već raspolažem je pravo malo bogatstvo. Tako da ću svima onima koji će čitati ovaj blog, otvoriti prozor u svijet koji nam se odvija pred očima. Svaki dan donese neko dobro. Pitanje je jesmo li širom otvorili oči i um kako bismo ih što preciznije zapazili.

Evo nekoliko lijepih događaja, prekrasnih ljudi, poticajnih misli na koje sam naišla. Započet ću sa srećom. Naime, u rujnu otvorit će se Prvi svjetski muzej sreće u Londonu. Želja ove neprofitne organizacije je okupiti ljude svih godina, kultura, rasa na mjesto na kojem će se osjećati sigurno, mirno i sretno. Kroz razne radionice i predavanja upoznat će se s onim što će im donijeti dobrobit kako duhovnu, tako i tjelesnu. Sklopit će se mnoga prijateljstva, što je i cilj ovog sretnog muzeja.

Sljedeća vijest me nasmijala i morala sam joj dodijeliti mjesto. Kako nas muče nesnosne vrućine (pa ti sada nemoj voljeti jesen), učenici jedne britanske škole odlučili su protestirati. Protestirali su, jer nisu smjeli odjenuti kratke hlače tijekom vrućih dana. Naime, u školi se nose uniforme. Stoga su pronašli način kako ne povrijediti kodeks odijevanja i uhvatiti se u koštac s visokim temperaturama. Odjenuli su uniformu, ali onu koju nose djevojčice. Njih petorica su odjenula suknje. Sljedećih nekoliko dana, njihovom načinu odijevanja pridružilo se stotine drugih dječaka. Potez je bio uspješan i sljedeće godine, tijekom ljetnih dana, moći će nositi kratke hlače. Možda će nekome ovo izgledati smiješno i nepotrebno. No, ovi mladi ljudi podigli su svoj glas i time unijeli promjene. Pri tome, dobro zabavili javnost.

Nadalje, učenici jedne katoličke škole u SAD-u učinili su prekrasnu stvar za njihovog teško oboljelog prijatelja Owena. Owenu su krvne žile u mozgu zapetljane i takvo stanje može uzrokovati smrt. Kako bi se to spriječilo, Owen je podvrgnut operaciji. Njegov izostanak iz škole pogodio je njegove prijatelje. Odlučili su čuvati mu mjesto. Owenowov omiljeni plišani medvjedić dovozi se svaki dan u školu, odjeven u školsku uniformu, i posjednut na njegovo mjesto. Njegovim prijateljima, inače učenicima petog razreda, to je pružilo privremenu utjehu. No, na jednom od školskih satova, njihova učiteljica upoznala ih je s knjigom Eleanor Coerr „Sadako i tisuću papirnatih ždralova“. Knjiga o mladoj ženi oboljeloj od leukemije, u misiji da napravi 1000 papirnatih (origami) ždralova. To je ponukalo jednu učenicu koja je pitala mogu li oni učiniti isto i za Owena. Potvrdnim odgovorom, učenici su napravili tisuću papirnatih ždralova. Ždralove raznih boja objesili su na strop svoje učionice u koju će se Owen vratiti nakon oporavka. Prošao je kroz operaciju koja je trajala 17 sati. Ovakva podrška definitivno potiče čovjeka da zastane i osvrne se na ono što je bitno u životu.

Kako volim životinje, odlučila sam podijeliti priču za koju vjerujem da većina zna. Životinja pamti onog koji joj je pomogao, koji ju spasio. I to ne mora uvijek biti pas. U ovom slučaju, to je pingvin. Svake godine ovaj maleni južnoamerički pingvin otpliva milje i milje do brazilske plaže, kako bi se ujedinio s čovjekom koji mu je spasio život. Ovaj pingvin spašen je 2011. godine, kada ga je sedamdesetogodišnji ribar Joao Pereira de Souza očistio od ulja kojim je bio prekriven. Hranio ga je, brinuo se za njega i postavio ga ponovno na noge. Nakon 11 mjeseci pingvin je nestao. Nije prošlo dugo, pingvin imenom Dindim se vratio i proveo osam mjeseci sa svojim ljudskim ocem. Dindim to čini već pet godina. A Joao ga doživljava kao da je njegovo dijete. Ovo je još jedan od dokaza koliko bi se trebali povezivati s cijelom prirodom i njezinim stanovnicima. Pomagati svakome tko je u nevolji. Prizori poput ovog pokazuju da i životinjski svijet umije se zahvaliti svojim spasiteljima.

Mnogo je lijepih vijesti koje se mogu pronaći guglajući. Ove koje sam ovdje prenijela pronašla sam na odličnoj stranici GoodNewsNetwork i toplo preporučam da ju lajkate. Osvježite svoj dan pozitivom, a ne konstantnim crnilom tragičnih kronika.
Prekrasne situacije događaju se i u našem susjedstvu, u našim obiteljima, među našim prijateljima. Ovdje ću prenijeti tri situacije koje su mi prenijele dvije prijateljice i jedna moja, sada već bivša učenica. Da stvar bude još bolja, jedna priča je iz Zagreba, jedna iz Osijeka, a zadnja iz Pleternice. Krenimo s ovom iz Osijeka. Ta priča mi je prva i proslijeđena. Radi se o jednom osječkom uličnom sviraču, koji često svira, vjerojatno svaki dan. Ponekad sam svira na harmonici i pjeva, a nekad pusti glazbu, otvara usta i svira. Ljudi koji prolaze pored njega postali su imuni. Doživljavaju ga kao dio grada, kao nekog koji, eto, tamo mora biti. Prijateljica veli da nije dobila dojam da ga ljudi pretjerano doživljavaju, niti da mu ostave koju kunicu, a kamoli da pred njim plešu. Navodi kako su svi okupirani svojim mislima. Ne zastaju da bi ga poslušali i s njim razgovarali. I onda, dođe dijete, maleno dijete i podsjeti nas kome se okrenuti. Posjeti nas kako smo umjetni, kako smo i sami zaboravili biti djeca, probuditi ono dječje u nama. Dijete je obratilo pozornost na njega. Dijete je zaplesalo, veselilo mu se. Nema tog novca koji bi netko mogao baciti u sviračevu kanticu, a da se može mjeriti sa srećom koju je ovo dijete osjetilo. Mislim da svi dobro znamo koliko bi htjeli ponovno biti luckasti, rasplesani, smijati se dok nas sve ne zaboli. Imamo to u sebi. Rođeni smo s tim. No, negdje putem, dozvolili smo da nam uzmu. A predali smo im bogatstvo. Na kraju svakog dana, ili puta ili života, sjećamo se takvih trenutaka. Sjećamo se onog kako smo se osjećali, a ne što smo posjedovali.

Druga priča je iz Zagreba. Prijateljica je čula kako je muškarac kojeg njezina obitelj poznaje, doživio infarkt. Osjetio ga je za vrijeme vožnje. Ono što je učinio pokazuje čovjekov instinkt za preživljavanjem. Zaustavio je auto, izašao iz njega i legao na sred ceste. U to vrijeme naišla je osoba koja se zaustavila pored njega i nazvala hitnu pomoć. Zatim je uzeo njegov mobitel i obavijestio cijelu rodbinu što se dogodilo s njihovim članom obitelji. Ovime je ipak pokazano kako postoje oni koji će se zaustaviti i pomoći. Neće nastaviti jednosmjerno, već će skrenuti s puta kako bi pomogli onima koji zazivaju u pomoć.

Za kraj sam ostavila priču kroz koju smo svi prošli. Neki su prošli bezbolno, a neki još uvijek žale zbog izbora kojeg su učinili. Priča se odnosi na završetak osnovne škole i izbor srednje škole. Oni koji se nalaze u svijetu odraslih, mogu se prisjetiti kako je to izgledalo. Je li izbor srednje škole bio njihov ili na žalost, luda ambicija njihovih roditelja. Poslavši poruku svojim pleterničkim kreativkama (to su one učenice koje su fenomenalno odradile mnoge kazališne izvedbe), javila se učenica od koje sam se ove godine oprostila. Napisala mi je kako ima priču, ali da nije to sada neka vau priča. No, upravo njezina priča, njezini osjećaji, potpora roditelja je ono što je VAU. Osmaši su ovih dana bili poprilično napeti zbog online upisa u srednje škole. Mnogima je suflirano što trebaju upisati. Ova učenica ima roditelje koji ju u potpunosti podržavaju. U njezinoj poruci pisalo je kako je neizmjerno sretna što ima roditelje koji su uz nju, koji se vesele zajedno s njom. Niti u jednom trenutku joj nisu nametnuli u koju srednju školu bi se trebala upisati. Njezini roditelji su njezin oslonac. Naravno da posluša njihovo mišljenje, njihovu konstruktivnu kritiku. I to joj je važno, jer drži do savjeta svojih roditelja. Sreća koju osjeća što ima slobodu odlučiti sama i što ima njihovu podršku, za nju je neopisiva.

Hvala joj što je ovo podijelila sa mnom, a ovim putem i sa svima koji budu čitali. Njezini osjećaji također nas mogu podsjetiti kako je lijepo kada se mišljenja ne nameću. Kako je lijepo kada nas bližnji puste da budemo to što jesmo, u svoj svojoj punini. Kada osjetimo da se zajedno s nama vesele.

Ovim tekstom, ovim pričama (za koje imam neki osjećaj da će biti i drugi dio) htjela sam nas sve podsjetiti koliko je bitno da svaki dan zahvaljujemo za ono što imamo. Ne zamarati se s onim što nemamo. Pomagati jedni drugima. Biti milosrdni Samarijanci kada god nam se za to ukaže prilika. S razlogom se nalazimo baš na ovom putu, pred određenim situacijama. Za sve postoji razlog, iako nije odmah vidljiv. Svi smo mi karika u lancu humanosti. Hajde da ne budemo ona karika koja će tako lako popustiti. Držimo se, koliko god teret bio težak. Vrijedit će. Ponekad je potrebno samo malo pričekati.

Tajana