Svatko od nas pokušava osmisliti svoj život i živjeti ga na najbolji mogući način. Od dana kada nas je po prvi put zrak ošamario svojom nevjerojatnom snagom i prostrujio našim malenim tjelešcem, mi smo napravili već prvi korak. Od toga dana počinjemo biti izloženi svemu onome što čini ovaj svijet, ovaj planet. Bivamo izloženi ljubavi, kulturi, religiji, politici, predrasudama, diskriminaciji, radosti, plaču, boli, sreći. Naš maleni kozmos pokušava se ukrasiti od onih koji su ovu inicijaciju prošli davnih dana. Na žalost, mnogi od tih pripadnika ljudskog roda, ukalupljeni, zastrašeni, nijemi, čine isto što su i njima činili na njihovom početku. Začarani krug naučenog obrasca mišljenja i osjećanja. Ne ostavljajući prostora za pitanja je li to što činimo uopće dobro i ispravno. Životi mnogih izgledaju distopijski, vukući se u kolonama, ne pokušavajući promijeniti taj obrazac koji njihova lica čini izobličena, a tijela pogrbljena. Ti pripadnici ljudskog roda, odlučili su, izabrali su svoju moć predati u ruke onog drugog, onih drugih. I onda u toj svojoj boli, nemoći, nijemosti, odgajaju one male ljude koji su svojim životom dobili priliku učiniti drukčije. I tako su divni ti mali ljudi, koji svojim rođenjem donose onu nevinost koju su mnogi na životnome putu izgubili. I ti mali ljudi, ta djeca, mogu nas podsjetiti na čistoću srca. Ali, veliki čovjek ih brzo prekine. Stavivši ruku na njihova usta, prijeteći famoznim kažiprstom, udarcima, ružnim riječima, govoreći mu što je „ispravno“. Veliki čovjek zna što je ispravno.

Dobro je istreniran od svoje kulture, religije, rase, politike. I to je njegova dogma. To je jedini ispravni način kako živjeti i preživjeti. Život je težak, reći će veliki čovjek malom čovjeku. I u pravu je kada mu to priopći. Ali, izostavio je onaj bitni dio. Kada spoznaš koliko život uistinu jest težak, tada će postati i lakši. Izostavlja dio gdje treba dati poticaj malenom čovjeku, djetetu na početku svoga puta, izostavlja činjenicu da on može biti revolucionar ljubavi. Da on može biti onaj koji ima svu onu snagu koja je potrebna da se presiječe pupčana vrpca kojom smo spojeni na naše uvjetovanosti. Izabire izostaviti reći mu da on, maleni čovjek, dijete, ima dar. Dar razmišljanja, dar nadanja, dar vjerovanja, dar ljubavi. Ti darovi i jesu tu, kako bismo živjeli svoju prirodnost. Kako bismo živjeli svoje jastvo. Veliki čovjek, uvjetovan svojim strahovima, govori malenom čovjeku da način kojim on tako velik živi je nešto što se mora. Da promijeniti nešto je nemoguće. Da je bolje šutjeti, jer, eto, šutnja je zlato. Govori mu da gleda svoj život ne obazirući se na živote drugih, jer, eto, nisu to njegovi problemi. Veliki čovjek govori malome čovjeku, djetetu, kako nisu svi u pješčaniku jednaki, te da svoje igračke ne dijeli s ostatkom društva. Uči ga ne preuzimanju odgovornosti, govoreći mu riječi poput –TO SVI RADE. Veliki čovjek svoju nemoć, svoj kukavičluk, svoju emocionalnu zabetoniranost pokazuje malome čovjeku, djetetu velikih očiju, čistog srca, rođenog da voli. A mali čovjek u velikom čovjeku gleda svog prvog boga i vjeruje mu, klanja mu se, ljubi ga, biva mu poslušan.

No, ipak, nije sve tako neuravnoteženo. Spomenuh onaj dio ljudskog roda koji slijepo hodi, ne pitajući se, ne usuđujući se, prepuštajući se drugima. Spomenuh ih na početku, jer sada želim spomenuti onaj dio ljudskog roda koji svojom moći i jest revolucionar ljubavi. Onaj dio ljudskog roda koji koristeći svoj razum, otvarajući svoj um, boreći se s vladajućima, gine. Ne nužno polažući svoj život za drugoga. Ne govorim ovdje o mesijanizmu. Ali govorim o onima koji su unatoč svemu odlučili izabrati teži put, pogledati u oči onima koji ni sebe ne mogu pogledati, izazvati ih, tražeći istinu, tražeći autentičnost, tražeći ljudskost, ne stavljajući smeće pod tepih. Taj dio ljudskog roda čini nevjerojatne svakodnevne mirakule. Teži put i iscrpi. No, taj dio ljudskog roda nije mazohistički. Ne ranjava se i ne diže svoj život eksplozivno u zrak u ime boga koji to nije. Taj dio ljudskog roda krasi empatija, ono divno uživljavanje u svoje i tuđe emocije. I taj dio ljudskog roda zna se odmoriti, zna predahnuti, zna biti nježan, zna voljeti. I taj dio ljudskog roda zna prihvatiti gore spomenute darove. Taj dio ljudskog roda jest ljudski rod. Taj dio ljudskog roda nije posebna vrsta koja se razlikuje po izgledu od onog dijela ljudskog roda koji nijemo hodi kroz život. Taj dio ljudskog roda sam ja, ti, svi mi. Svi imamo iste darove. Da, nemamo svi iste uvjete, nemamo svi istu kulturu, istu religiju, istu političku situaciju.

Ali, imamo nešto još bolje, pripadamo istoj vrsti. Čovjek – muškarac, žena, dijete. Svi smo isti, svi smo jedno. Dozvolimo si biti ljudi. Biti prirodni, biti bića ljubavi. Upotrijebimo sve ono što nam je darovano. Budimo primjer malim ljudima, djeci. Djeca gledaju.Možda ne znaju značenje riječi poltron, ali osjete i vide dvoličnost, vide kukavičluk, vide nanošenje boli, vide krađu, vide bacanje kamenja na druge, čuju ogovor, čuju laž, vide naš kukavičluk, naše pokoravanje lažljivcima. Maleni ljudi vide, osjete i čuju kako hoda, diše i govori veliki čovjek. Veliki čovjek isto to vidi, ali što veliki čovjek izabire nakon svega viđenog. Što ću ja izabrati? Što ćemo svi mi izabrati? Što ćeš TI izabrati? Dok se svi budemo preispitivali ili na žalost ne budemo preispitivali, želim da znate da svi imamo mogućnost i snagu biti revolucionari. Biti oni koji će svoju moć upotrijebiti ili olako je predati. Biti oni koji će uistinu živjeti život ili čekati da život već jednom prođe. Koja će biti tvoja revolucija?

Tajche...