U svakodnevici se znaju pojaviti oni koji ne znaju ni tvoju osobnost, niti tvoje osjećaje, ni proživljavanje tvojih teških i onih manje teških dana i onih sretnih dana. Znači, nema ih uopće u tvom životu, ali, eto, nekim slučajem, oni su konektirani na tvoj život. Što kroz neke rodbinske odnose, što kroz neke uskoro tazbinske odnose. Na temelju površnih odnosa koje održavaju s tobom, površno zaključuju tko si ili što si. U sebi njeguju totalnu iskrivljenu sliku tvoje osobnosti, jer zaključuju onim što njih čini, ono što oblikuje njihove osobnosti. I onda, u toj svojoj tzv. oblikovanoj osobnosti te obavijeste kako imaju plan. Plan za tebe. Plan da te namjeravaju uključiti u zajednicu u kojoj su oni aktivni članovi od ne tako davno. Radi se o religioznoj zajednici, čiji program se meni sviđa. Program o kojem sam istraživala i za koji sam se zainteresirala u onoj mjeri da posjetom zajednice osjetim koje osjećaje bi mogli probuditi u meni.

Znači, oni, tamo neki, žele te uključiti u određenu religioznu zajednicu (protiv koje ja nemam apsolutno ništa protiv), a da sa mnom nisu u životu proveli dvadeset i četiri sata. Znači, nemaju nikakvog pojma kako prolazi moj dan, kako teku moje misli, koja su moja htijenja, želje, koje su moje boli, rane, kako teče moje išta. I onda, na temelju svog tog neznanja i ne pokušaja da me upoznaju, dođu do nekog ludog zaključka da bi me mogli uzeti za projekt. Mene, dosta stariju od njih, s iskustvom za koje oni nemaju apsolutnog nikakvog znanja, a očito (po pokazanom pasivnom ponašanju) ni želje da bi ga saznali. Nemaju pojma tko sam u svoj svojoj suštini, kroz što sam sve prolazila prije nekoliko tjedana i kroz što sve prolazim svaki dan. Ne znaju jesam li to razdoblje prolazila u velikoj radosti ili u velikim patnjama, boli. Nisu ni približno u kategoriji mog najboljeg prijatelja, moje najbliže rodbine. Nisu u nikakvoj kategoriji, jer nijednom riječju ili gestom nisu pokazali da ih zanima kako sam, kroz što prolazim i kako prolaze moji dani (ispunjeni svim mogućim egzistencijalnim i ostalim životnim pitanjima). Ali, eto, nekako, u svojim razmišljanjima, dođoše do one točke u kojoj odlučiše da bi nekoga mogli uzeti u okrilje svojih projekata. Ne poznavajući niti jedan moj stav o ičemu, pogotovo o religioznom svijetu, oni zaključiše. Uzeše si za pravo i obratiše mi se. Tamo, negdje u zaglušenom svijetu, u svijetu ludog tuluma i zaglušujuće glazbe, obavijestiše me. Pri tome, ponavljam, ne poznajući s kojim stavovima ja vodim ljubav, s kojim stavovima koketiram, a s kojim stavovima stvaram blisku vezu. Apsolutno me ne znaju, što ovu cjelokupnu priču čini još više bizarnijom.

Ponavljam, još jednom, glasno i jasno i decidirano, kako oni nemaju nikakvog pojma tko sam, što osjećam, koji su mi stavovi, kamo hodim.
Takvi koji me uhvatiše na pik i staviše me na listu svojih projekata, su oni koji su tek zakoračili u ozbiljan život, su oni koji s prikupljenim godinama i iskustvima ulaze u kategoriju zelenih (a ne zrelih). Baviti se duhovnim svijetom, potrebno je zakoračiti u dublji svijet. I vjerujem, da su taj duhovni svijet načeli, zagrizli i osjetili fini okus tog svijeta. Taj okus tjera ih da grizu još više i više. I to mi je u potpunosti jasno. No, ono što sam se pitala, nakon svega toga, treba li tim ljudima objasniti tko sam u približnosti, ili pak nastaviti sa svojim svakodnevnim borbama, sa svojim razmišljanjima, svojim duhovnim putem. Tijekom sveg tog silnog preispitivanja, kroz glavu prođu raznorazni dijalozi, dvojbe. I onda, potaknuta svim tim razmišljanjima, počnem misliti kako je najbolje i najkorisnije zagrliti svoj život, zagrliti svoj svijet, ono što ja jesam, biti topao prema sebi. Jer, nitko od njih se ne budi sa mnom, a niti odlazi lijegati sa mnom. Ja sam ta koja se nosim sa svim svojim emocijama, sa svim onim nepostavljenim pitanjima o tome kako sam i kako se osjećam. Nitko ne zna, apsolutno ne zna, što to ja sve proživljavam i kroz što prolazim. I ne krivim ih. Ne znaju kako je to kada tražim pomoć, kada se obraćam svojim bliskim prijateljima. AII, eto, na temelju tko zna čega, oni rekoše da mi je potrebna njihova zajednica. Na temelju čega, pitam se i dalje.

Ako pročitaše neki od mojih blogova, to je samo djelić onog kako se osjećam i kroz što prolaze moje svakodnevne borbe. I dalje, osta muk koji je ispunio onaj prostor koji je trebao biti ispunjen krucijalnim pitanjima koji bi izrazili veliko suosjećanje i veliku želju, barem me približno upoznati. Iako je ovo otrcani klišej, ali prohodati u mojim cipelama, naučit će ih, pokazati im barem djelić onoga što mene čini. A oni o toj meni ne znaju ništa. A ako kojim slučajem ne umiješ hodati mojim cipelama, trebalo bi te barem krasiti snažno suosjećanje. Ako nemaš nijednu od tih sposobnosti, onda je moj savjet da začepiš, zašutiš. Zadrži svoje iskrivljeno mišljenje za sebe. Uskraćujem ti pravo da mi govoriš što misliš, bez da me poznaš, imalo. Ako si umno izrevoltiran nekim svojim situacijama i stvarima, misleći kako je samo tvoje ispravno, imam iznenađenje za tebe. Ništa na ovom svijetu nije apsolutno, doli jedne stvari. Jedino apsolutno, bez obzira kako to apsolutno slavili, njegovali, klanjali se, je ljubav. Sve religije reći da je njihov način najbolji, najispravniji, najjasniji. No, jedino što je uistinu apsolutno i najispravnije jest ljubav.

I onog trenutka kada se to shvati, kada se shvati da ljubav jest najbitnija, krenut će promjene. Iako smo svi nesavršena bića, spojena smo tajnim nitima. I kada to shvatimo, shvatit ćemo koliko smo voljeni. Ako se vječno borimo protiv osjećaja manje vrijednosti, dobro je shvatiti da svi lutamo. Da svi smo u potražnji svetoga. I dok god netko misli da on sam ne luta, a da svi drugi su izgubljene ovce, je čisto preseravanje (prostite na izrazu, ali ne nađoh adekvatnije riječi). Svatko, pa tako i ja, učim svakog dana biti sama sa sobom, prihvatiti određene stvari, situacije, ljude, otpustiti određene stvari, situacije, ljude.Trudim se živjeti što autentičnije, bez tuđeg usmjeravanja. Svjesna da svi svakog dana patimo. I ako već patimo, onda patimo na takav način da ne povrjeđujemo i ne prozivamo druge ljude. Detektiraj svoju patnju i pokušaj ju riješiti na način koji će tebi i samo tebi pomoći, bez povlačenja onih koje u biti jedva da i poznaješ. Živi svoj plan za sebe. Ja definitivno se ne vidim uvučena u tvoje planove, u plan tvojih percepcija. To si ti. Čini i živi najbolje što umiješ. Propovijedaj, ako misliš da je to pravi smjer. Ali, hajde, čini to na način koji će poticati, a ne stvarati averziju. Pozabavi se svojim unutarnjim svijetom, bez planova za druge. Mijenjajući sebe, postati svjesniji sebe, uvodiš promjene u vlastitom životu. I tu se zadrži, oko toga gradi, oko toga čini promjene i širi vijest koja te čini radosnom. U suprotnom, drugi će se povući, jer taj drugi, zna sebe i prijeko mu je potreban mir.

Nadam se da ćeš i da ćete uspjeti u traženju svoga mira, ne koristeći ona sredstva koja udaljuju te od svih ostalih. Jedino čime mogu staviti točku na cijelo ovo obraćanje tebi, vama jer riječ AMEN. Pa neka tako onda i bude.

Tajchee