Čovjek je od samog početka pozvan da što kvalitetnije i bolje ostvari svoj život. Čovjekov cilj je da što dostojanstvenije taj život i proživi, a želja mu je da ga dostojanstveno i završi. No, žive li ljudi dostojanstvo, dozvoljavaju li mu drugi da dostojanstveno živi. Na žalost, kultura smrti sve više dobiva prednost u društvu, a svetost života (bilo da ste religiozna osoba ili ne) stavljena je margine društva.

Tijekom povijesti, na smrt se gledalo na različite načine. Komediograf Posidip je u kazališnom komadu „Mrav“ koji je napisan oko 300. g. pr. Kr. govorio da čovjek ne može poželjeti ništa bolje od bogova, nego dobru smrt. Sokrat je riječju eufemia izrazio umiranje u smirenoj i pobožnoj smrti. Stari rimski svijet priželjkivao je časnu, slavnu i dostojanstvenu smrt. A Seneci pak nije bilo bitno pitanje kad će umrijeti, nego hoće li umrijeti dobro ili loše.

Znači, otkada je svijeta, ljudi su razmišljali o onome što im je nepoznato i jedino sigurno. Razmišljali su o smrti. I o smrti je potrebno razmišljati i govoriti. Ne stavljati ju u ladicu ili ju staviti pod kategoriju tabu tema. No, ono što mene osobno zabrinjava i rastužuje je današnji stav čovjeka prema smrti. Naime, današnji čovjek, okupiran svim onim svakodnevnim događajima, zapostavlja razmišljanje nad onim što bi mu trebalo biti najsvetije. To je vlastiti život i život općenito. Zaboravlja da je život svet od samog svog početka i do svog prirodnog kraja. Smrt je cilj i jedina sigurna činjenica ljudskog života. Ona nastupa kao završni i najviši događaj života. Međutim, trebamo se pozabaviti i putovanjem koji se zove život.

Jedan od razloga zašto ovo pišem je što je ovo tema o kojoj sam pisala i svoj diplomski rad. I to je tema s kojom sam ja bila na čisto, zato o njoj govorim čistog srca, ali opet bez osuđivanja. Pišem o njoj, jer sve više promatram svijet oko sebe, a moderna tehnologija nam je putem virtualnog svijeta omogućila upravo brže pribavljanje informacija o tome kako druge kulture žive. I ono što vidim je da ignoranti, fanatici, bijesni ljudi, ljudi zatamnjenog uma uzimaju ono što je najsvetije. Uzimaju ljudski život, život nečijeg djeteta, oca, majke. Uzimaju život u sekundi. Ugase život koji je prije toga nekoga veselio, radovao, volio. S druge pak strane, promatram kako i oni koji staju u obranu onih čiji su životi ugašeni, nošeni bijesom, tugom, ljutnjom priželjkuju tzv. krvnicima istu sudbinu. I onda se pitam, po čemu smo drukčiji, ako bismo vratili istom mjerom, ako bismo učinili ono što i nama učiniše ili nekome od naših voljenih?

Naravno da su ovo teška pitanja i da mnogi u načelu mogu biti na strani zaštite života do onog trenutka kada se nađu pred teškim izborom. Izborom koji odjednom poljulja sve njihove moralne stavove za koje su mislili da ih ništa i nitko ne može uzdrmati. I sama to osjećam. I pri promatranju po meni nepravednih situacija, odvrtim i ja različite scenarije u svojoj glavi. I u konačnici, ne mogu apsolutno znati kako bi bilo u određenoj situaciji, ali volim razmišljati da bih drukčije. Volim razmišljati i njegovati u sebi misao da čovjek treba biti zaljubljen u život. Iako ga rani puno toga, iako trpi, iako je krhak, voljela bih kada bismo hranili ideju da čovjekov život i tada ima smisao. Da život svakoga od nas ima smisao. I onog trenutka kada izaberemo učiniti loše drugome, nanijeti mu ogromnu bol koja će za posljedicu imati neopisivu patnju, i tada su ti životi također sveti. I čvrstog sam uvjerenja, bez obzira na moju religioznu pripadnost, da nitko nema pravo drugome taj život uskratiti. Iako se mnogi neće sa mnom složiti, iako mnogi imaju stav da ako im netko povrijedi obitelj u najgorem smislu bi krenuli u osvetnički pohod, i dalje sam stava da život svakoga je svet.

Bojim se za čovječanstvo, bojim se za planet i za sve one civilizacije koje su izgrađene na moralno slabim temeljima. Budem i bijesna i ljuta. Obuzmu me crne misli i srdžba stvori užasne osvetničke slike u mom umu. Ali, prepoznam to, svjesna da ta srdžba, taj bijes meni ne donosi nikakvo dobro i time dobro ne mogu ni širiti. A upravo tako i krenu svi ti silni nacionalni, religiozni, rasni i razno-razni nemiri. I dok god budemo skraćivali živote koji bi se trebali itekako produljivati, dok god ne stavimo čovjekov život i njegovo pravo na njega na prijestolje života, mi dozvoljavamo da kultura smrti nadjača kulturu života.

Ljudski život je temelj svih dobara. I nitko se ne rađa loš, niti zao, niti truo. Svi se rađamo sa svrhom. Ne iskorištavamo svi svoj potencijal, jer izranjeni smo nedostatkom ljubavi, izranjeni zlostavljanjem, pokušajima da se uništi dostojanstvo. I iz te patnje, čovjek čini izbore kojima sebi priskrbi još više patnje. Iz te patnje, zna činiti i drugima loše. No, ponavljam, i tada, kada se dogodi i takva situacija koja je toliko gnjusna da probudi i našu mračnu stranu, stava sam da je život i tada svet.

Bitno je biti među onim ljudima koji će njegovati stav o dostojanstvu svakog ljudskog bića, čak i kad on/ona zastrani. Jer ako nemamo takvih osoba na ovom svijetu, što nam onda ostaje. Tko će nas upozoravati, davati nam nove prilike, rehabilitirati nas kad je to potrebno, ne suditi, biti milostiv. Život je potrebno unapređivati, pozivati ljude da život slave, čuti one koji su bez obzira na tešku patnju odabrali ne mrziti, već voljeti. Pozvati ih da nam govore kako su to uspjeli. Ako samo govorimo da je život svet, a ne pokazujemo kako je svet, koliko je svet, koliko je svatko bitan, onda, naravno da će opcija smrti (nasilne, mučeničke, namjerne…) biti lagan izbor. Dok god čovjek hrani svoju nutrinu mržnjom, ignoriranjem glasa koji ga poziva na promjene, odbijanjem ljubavi koju tako žarko želi i žudi, ona druga strana nažalost pobjeđuje.
Stoga, društvo koje je pravno, zdravstveno, obrazovno, religiozno uređeno je društvo koje će štititi dostojanstvo svakoga čovjeka, a ustavno pravo na život neće biti samo mrtvo slovo na papiru. Ako kojim slučajem ne živimo u takvom društvu, onda je dužnost nas, pojedinaca, krenuti od sebe, djelovati lokalno, a pri tome micati planine svijeta. Moguće je, samo je pitanje koliko smo voljni štititi tuđe živote, osim svojih. Bit je shvatiti da zaštitom tuđeg dostojanstva, omogućujemo zaštitu i vlastitome životu. Kao i uvijek, put je bitan, put nije lako prohodan, ali je to jedini način ako mislimo napraviti promjene u svijetu. Jedino mi te promjene i možemo učiniti.

„Kada bi najviši cilj kapetana broda bio da očuva svoj brod, on se nikada ne bi ni pomjerio iz luke“.
Toma Akvinski

Tajchee