Karlo kao da je očekivao sto i jedno pitanje nakon što je rekao da je slobodan. Većina bi ih ta pitanja i postavila iz znatiželje, ali ja nisam bila jedna od njih. Vjerovala sam u ono kako ljude treba pustiti da sami pričaju o sebi sve ono što žele da saznamo o njima. Ionako mi je onaj drugi dio bio važniji. Onaj dio koji nitko o sebi ne bi ni rekao, a opet, s druge strane, nitko od nas ne bi mogao ni sakriti.
Noć je nekako brzo došla, kroz prozor iz sobe su blještala svjetla. To su bila malena i beznačajna svjetla u usporedbi na ona u velikim gradovima koje sam na ekskurzijama promatrala iz hotelske sobe. Pomislila sam kako je Karlo baš sretan što živi u jednom takvom gradu.

- Karlo da li si sretan?
- Zato što mi Anamarija nije cura?
- Ne!…“
Prasnuli smo u smijeh u isti tren, nekako u isto vrijeme kada je i Anamarija došla u sobu, telepatski pozvana. Kako je ona ušla, tako je Karlo izašao.
- Da i nas dvije malo sjednemo, započela je Anamarija.
Nasmijala se. Bilo je to prijateljski, no ja kao da nisam vjerovala u to. Bila sam prilično skeptična prema toj nepoznatoj ženi. Nešto mi s njom nije štimalo, negdje kao da se izgubio dio priče koji bi trebala saznati. Vjerojatno sam trebala postaviti ono sto i jedno pitanje s početka priče.
- Pušiš li?
- Ne.
- Mogu li ja?

Klimnula sam glavom, a ona je odšetala do prozora, promatrala je ista ta svjetla koja sam ja maločas podcijenila i rekla je:
- Ovdje je jako lijepo, ta slatka malena svjetla, prigušena, mirna… nisu kao ona dolje, kad ti blješte u lice i kroz debelu zavjesu, a ujutro se pitaš da li te netko promatrao dok si spavala…
To je bilo to…uvijek su ljudi htjeli ono što nemaju. Pola cigarete bacila je kroz prozor i okrenula se prema meni. Skinula je periku ispred ogledala. Ne znam opisati taj trenutak, osijecala sam se kao da se Anamarija skinula gola, bilo je to nešto intimno, nešto što nisam ni željela vidjeti, nešto što se mene nije ni ticalo i nikako nije trebalo biti podijeljeno sa mnom. S kratkom crnom kosom izgledala je potpuno drugačije. Više onako obično, možda i ne tako sumnjivo kao ranije, a i ja sam ju počela gledati drugačije. Htjela sam ju pitati zašto ju nosi, ali sam sačekala da mi sama kaže.

- Karlo traži da ju nosim, voli dugu kosu, poput tvoje.
- Kako ti ne dosadi stavljati ju i skidati svaki dan?
- Ne radim to često. Karla vidim jednom godišnje, kao i Branimira.
Poput noža, probola me tom rečenicom. Osjećaj „gutanja knedli“ mogao se doslovno osjetiti u grlu i večeras je ta usporedba dobila svoj smisao. Nisam htjela pokazati reakciju, jer sam znala da bi Anamarija shvatila kako ništa ne znam te tako iz straha i prestala pričati o tome. Ovako je postojala dobra šansa da saznam svaki detalj.

Nastavit će se…