Anamarija je u naš stan ušla kao da je njezin, bacivši bundu preko prve fotelje. Način na koji se pozdravila s Branimirom signalizirao mi je da se poznaju od ranije. Bila sam sam sigurna kako se danas nisu prvi puta vidjeli, ali odlučila sam o tome raspraviti s Branimirom kada ostanemo sami.
Nisam ju htjela pratiti pogledom dok razgovara s Branimirom koji ju je ispitivao o tome kako je putovala. U isto vrijeme u svojoj sam glavi vraćala film kako mene to nikada nije pitao dok sam ga posjećivala u vojarni… Dobro…odmahnuh u sebi rukom kroz vlastite misli, rastjerujući tako nered.
Pogled mi se sudario s Karlovim, koji je isto tako sjedio bez ijedne riječi u neredu misli. Imao je smeđe oči, onu najtamniju boju. Ako znate o čemu vam govorim, to su one gotovo crne oči u koje prosto možeš zaviriti i utonuti da ne kažem .

Od bojazni da ne doživim fijasko već pri prvom druženju, odlučila sam izbrojati do 10 prije nego kažem bilo što, dajući si tako šansu da budem pametna 1…2…3…4…5…6…7…8…9…10…“Želiš li ostaviti vaše kofere u sobu ,Karlo?“ Upitah ga i rukom pokazujući put prema vratima na kraju hodnika…je li je to bila potreba da zaista pomaknemo kofere koji su zakrčili malen dnevni boravak, ili trenutak da se bar malo sklonim od bolesne situacije, u kojoj moj muškarac ne skida pogled s tuđe djevojke i to pred njezinim muškarcem.
Kako sam bila sigurna da Anamarija nije Branimirov tip, toliko mi je sama situacija bila još misterioznijom. Kao da je pročitao moju misao, Karlo je ustao od stola te se našao tik uz mene.

Sezala sam mu do ramena, zapravo sam tek tada zamijetila kako je Karlo visok, jak i sportski građen tip, shvativši da Anamarija s tim čovjekom nije samo radi novca i zapitavši se zbog čega je on s njom?!
Mirisao je na neki od skupi parfem, čiji je opijajući miris ispunio prostoriju, miješajući se s onim mojim jeftinim osvježivačem zraka od limuna. U zraku je osim mirisa, bila prisutna i napetost, koja se mogla nožem rezati. Kroz poluodškrinuta vrata čuo se glasan smijeh Anamarije i Branimira.

„Moj mladić i tvoja djevojka kao da ni ne primjećuju da nas nema“ pokušala se našaliti, zaboravivši brojati do 10. Uozbilji se…no nije to bila ljubomora niti strah…nego nešto kao kad glavni junak filma želi reći nešto smrtno ozbiljno. I rekao je: „Anamarija nije moja djevojka.“

Nastavit će se