Valentinovo je i histerija vlada na svakom koraku. Kao prokletog samca, već me naljutio prvi prizor kada sam otvorio oči, a dva daljinska stoje jedan kraj drugoga (hehehe, bar su istog spola, ko ih šiša). Vratit ću se na Valentinovo i njegovu najgoru moguću pojavnost, onu na treningu.
Bio sam bezbroj puta u Leggieru i ugodno mi je tamo, lijepo rade i sigurno dobro zarade, ali ne toliko dobro da kupe normalne žlice. Jeste li vidjeli njihove žlice? Kao otvarači za boce, imaju rupu na sredini. Ja volim staviti onu Steviu u žličicu i potopiti, ali ne, u Leggieru to ne možeš. Mogu samo koš zabiti kad to poželim napraviti. I onda treba promiješati s tim, vrtiš, praviš krugove, a ono se ništa ne mijenja, jedino da balone pušem, slijedeći puta ću tražiti Čarlija da mi donese u maloj čašici. S druge strane nisu te žličice loše, npr. kada čovjek treba ići na dijetu. Jesti puding s njom bi bilo super. Mogao bi pogledati sve nastavke Kuma dok bi ga pojeo. S treće strane to nije dobro za zid koji je bijeli, a mogao bi biti u uzorku 101 Dalmatinca. Jedem sat-dva i otresem ga u zid od muke, jedno tri četvrtine punog. Uglavnom, dabogda sirup davali tom žličicom onom tko ju je izmislio.

Danas je bio valentinovski trening. To je nešto grozno kao Valentinovo pa puta dva, jer se sve radi u paru. Još su u pozivu na trening Tomislav i Martina stavili fotku gdje dižu utege i ljube se. Odmah sam vidio da je klasična navlakuša. Inače sam u ovoj grupi utorkom i četvrtkom jedini muškarac, ali znao sam da ću dobiti muški par za vježbanje, a tako je i bilo. Nakon što smo se zagrijali, podijelili smo se u parove, a mene je zapao Tihomir Siser. Dovoljno je reći da je čovjek zadnjih 10 godina živio u američkoj vojnoj bazi i prvi tjedan nakon što je izašao iz službe dobije mene kao Tomagotchia da se igra sa mnom. Znamo se sigurno 20 godina, ali nije mi to baš pomoglo. Prvo smo radili neke čučnjeve sa šipkom i plank, žene na TRX, a ja naravno na gimnastičkim ručama, jer što me ne bi odmah pokidali, kad već imaju priliku. Još su novi obruči, umjesto plastičnih, sada su pravi drveni. Imao sam osjećaj da sam držao motiku u ruci i tko će mi vjerovati da imam žuljeve od gimnastike. Preživjelo se to, ali imao sam osjećaj da mi je u ramenu užarena hepo kockica.

Onda su došle tačke. Legao sam na stomak, čovjek uzeo moje noga, a ja sam hodao na rukama, hodao, hodao, krajolici su se izmjenjivali, a ja sam i dalje hodao. I uho mi se uznojilo. Kad sam bio mali, to je bilo nekako lakše. Doslovno sam hvatao zrak, ali sam disao kroz zube da duša ne izađe, a htjela je. Popio bi ja vode, ali refleks gutanja je otkazao, skužio sam kad mi je slina curila. I tako, potapše me Tiho po ramenu, ja klonem i idemo novi krug. Kada mi se skorila krv ispod noktiju, prešli smo na vježbu u kojoj ja njega nosim na leđima. To i nije bio toliki problem, jer što je 235 kilograma za moja koljena i zglobove. Naravno, razmetljiv kakav jesam, poželio sam napraviti čučanj s čovjekom na leđima. Zvao sam trenera i svi su okrenuli, a ja sam krenuo u čučanj. Spustio sam se, Tiho je skočio s leđa i upitao jesam li dobro? Nisam bio, zaglavila su se koljena. Ne znam kako mi je to palo na pamet, jer i bez Tihe ne mogu napraviti 500 ispravnih čučnjeva. Hvala Bogu i trening je bio gotov. Nakon razgibavanja sam krenuo u svlačionicu.

Prvo su mi letjele ptičice, a onda sam pozdravio ekipu koja je došla poslije nas. Bili stu tu i Elvis, Jackson, James Brown, Amy, Janis Joplin…svi su došli. I dok svi zovu taxi da dođe po njih, ja ću hitnu. Još smažem infuziju za večeru. Ipak se odvezem sam doma, srećom napamet znam put. I teturam zgrčenih mišića na nogama i naletim na susjeda. Onog istog. Pita otkud idem? Na leđima imam ruksak s notebookom, sportsku torbu, vrećicu iz Kauflanda i veliku crnu vreću robe za peglanje. Vidim gleda u crnu vreću. Pogledam ga kao Jack Nickolson u Isijavanju i kažem – mama. Mama hvala što si mi oprala mašinu robe.