Nije me dugo bilo, ali treniralo se i izgubilo 8 kilograma. Eh, da sam ih bar izgubio, ni sam ne znam koliko sam upala nakupio u zadnjih mjesec i pol.

Danas ću samo o treningu, sutra ću o grani. Hranu volim i rado je se sjećam. Mislio sam da je Spartan zadnji krug pakla, za nas koji smo kao debeli, a u stvari smo puni ljubavi. No, jučer nas je na treningu dočekao poligon, nekako mi se činilo da je složen u 666 formatu, ali i ako nije tako sam ga doživio. To su kao pripreme za Spartan race. Dakle, poligon se sastojao od prve prepreke za preskakanje, kocke s nasumično razbacanim loptama i sandukom koji je trebalo preskočiti. Sve to u 24 minute bez prestanka. SWAT-ovima bi zaigrao kapak, a ne nama koji kao sa smo upravo bili u svatovima.

Krećemo trčati. Naravno ja sam ispred kutije i odmah se moram pentrati na sanduk s kojeg osobe moje kilaže ne bi smjele ni skočiti. Što zbog statike dvorane i Geofizičkog zavoda koji bi nakon 60-ak krugova mislio da ih netko zajebava i psovali bi majku kinesku onom tko im je isporučio kazaljke koje crtaju grafove, što zbog sebe jer kad doskočim, moji organi se rastrče kao puzzle u vrećici. Nakon toga moramo obići od štapa, to je najlakše, a onda opet prepreke. Prvo treba preskočiti neku prepreku koju svi preskačemo u trku, a onda dolaze razbacane lopte. To vam je kao kad trebate proći kroz dječju sobu i želite otvoriti prozor, sve poskakivanje s lijeve na desnu. I eto nas opet pred sanducima.

Ovaj puta kao da je viši. Teško ga je zakoračiti, a kamo li preskočiti. Neki ga već i zaobilaze. Skačem na njega. Mislim, bar ću poletjeti kada skočim s njega, a padam kao da su mi puni džepovi kamenja. I onda u pauzi marinci. Iskreno, meni bi bilo problem raditi marince i u svemirskoj postaji gdje nema gravitacije, a kamo li u 9 navečer. Zadnjih 10 minuta se sjećam kroz maglu pa neću ni prepričavati. Na treningu će čovjek prije dočekati menopauzu, nego pauzu.  Poslije treninga sam se pušio još 10 minuta.

Foto: Spartan treninzi