Kad sam bio mali, pekara je bilo mjesto sa 6 artikala. Bili su tamo crni i bijeli kruh, kifla, perec, burek i sirnica (iako ja to zovem burek sa sirom. Kupovao se tada crni kruh jer je bio jeftiniji, ali roditelji su mi uvijek davali razliku u cijeni između crnog i bijelog jer bi se rano ustao i na taj su me način nagrađivali što bi se rano ustao. Sve do jednom. Tu subotu sam planirao ići u luna park s prijateljima pa sam kući donio 12 kruhova. Dobio sam novce, ali izgubio posao.

Danas u pekarama ima 500 artikala. Sve imaju klime, ali ne da bi unutra bilo ugodnije, nego da bi ispuhavale zrak i širile miris okolo. To je njihov psihološki rat protiv kupaca. Prije sam dolazio samo po kruh, a pri izlasku su mi trgovkinje otvarale vrata, jer su mi ruke bile pune. Jednu vrećicu bi pojeo na putu do stana. Bilo je samo pitanje dana kada ću početi provlačiti karticu i voziti se autom do 100 metara udaljene pekare, jer bi mi pješaka bruh iskočio.

Posebna priča su kifle iz jedne pekare. Kod većine Brođana one imaju kultni status, a vole ih u kemijskim čistionicama. Ostavljaju trag gdje god da se spuste, a kada ih jedete dok zalogaj putuje dolje, žgaravica putuje gore. No to je jače od nas. To su jedine kifle poslije kojih budete masni kao da ste se jeli janjetinu prstima, a kada bi ostale duže umotane u papir, sigurno bi ga razgradile. No, ti su dani iza mene.

Kruh se tu i tamo proba, kiflu nisam probao tjednima, a bureka se više ni ne sjećam. Ne sjećam se ničega ni poslije današnjeg treninga. Danas sam prvi puta bio na treningu jače skupine i shvatio sam kako se koriste drugim terminima, nego što smo se koristili mi u početnoj grupi. Tako npr. riječ pauza ili odmor ima značenje borbe za život, jer u tih 30 sekundi, otkucaje srca s 200 trebam vratiti bar na 100 i pri tome piti vode, obrisati znoj, gledati trenera dok objašnjava i održavati ravnotežu da ne padnem, onakav malaksao. Serija znači cikličko dovođenje na prag kliničke smrti, izvrsno tempirano, jer u trenutku dok duh napušta tijelo, trenerov zvižduk ga uplaši i vrati nazad. Najveća obmana na treningu je vrijeme. Kad trener kaže „još 15 sekundi“, to znači da do kraja imate još 30 sekundi, možda i četrdeset, a ako se netko napravi pametan i ide pitati neku glupost i do minute. „Lopta“,  predmet s kojim vježbamo, osim što je okrugao, nema nikakve veze s loptom kakvu poznajemo. To je lijepo tapecirana robijaška kugla, a proizvođač „Chelichana“, već sa svojim imenom jamči da rade samo s najfinijim tekstilom. „Prostirka“ – to nema veze s plažom, sunčanjem ili s bilo kakvim odmorom. Kada uzmete prostirku, to znači da ćete ostaviti dušu u dvorani, a da se ni ne ustanete. 

Nema više onih treninga u krug, sve su poligoni ili stanice. Njih obično ima 9, kao i krugova pakla i vjerojatno tu još ima poveznica. Jučer smo radili čučnjeve i iskorake s loptama, ali ne, ne može to biti normalna odbojkaška lopta, moja lopta mora imati 7 kilograma. Danas je girja za čučnjeve imala 12 kilograma. Toliko sam nekada vukao iz pekare. Eh, pekara.  

Foto: Spartan treninzi by Tomislav Siser