Moj grad do unazad par godina nije imao zatvoreni bazen, u biti, nismo imali ni otvoreni. Kupao se tko gdje stigne, od Poloja - najljepše riječne plaže u Hrvatskoj, do kupališta izvan grada. Obožavam bazen. Za debele ljude to je najbolja rekreacija. Kao prvo samo glava viri i svi izgledaju isto, nitko ne vidi da ti je volumen ka mali dječji bazen, još ako nabaciš opaku crnu kapu i naočale s metaliziranim staklima, izgledaš kao James Bond. Plivanje je isto super, također dobrim dijelom nema veze s kilama. Ako si najsporiji prodaješ priču kako si došao malo se razgibati, a ako dobro plivaš i brži si od ostalih (ima par ljudi mog volumena koji su među najbržima), onda prodaješ priču kako si desetobojac zarobljen u balonu.

Prije svega treba odabrati kupaće gaće. Svi deblji nose bokserice iz vrlo jednostavnog razloga, ako obučeš slip, svi će mislit da ne nosiš ništa i zaštitar će te zamoliti da napustiš objekt. Boja je isto važna. Ako su svjetlije od tamno plavih, svi će skužiti da ti je žena kupila. One šorceve nitko ne nosi, vjerojatno zato što se ne smije.
Sljedeći modni dodatak je ručnik. Po ručniku svi vide kakav si. Ako nosiš T-com ili Diners ručnik, svi vide da si pacijent koji im ostavlja hrpu novaca, čim su ti ručnik dali. Zato je najbolje kupiti Ferarri pa nek si misle.

Ulazak u bazen je poseban događaj. Možeš skočiti i pošpricati stotinjak ljudi uključujući i vanjske staklene stijene i strop. Nitko ne skače. Druga je mogućnost sjesti na rub i bućnuti, kasnije svi kašlju pet minuta, jer napraviš valove i svi plivači se nagutaju vode. Ti se isto praviš da kašlješ, jer je naravno netko drugi kriv. Treće je polagani ulazak, centimetar po centimetar, ali onda privučeš pažnju, ljudi krenu navijati, a spasioc grčevito stišće pojas za spašavanje. Isto nije dobro.

Kad već uđeš onda moraš plivati. Svi debeli u pravilu plivaju prsno. Prodaješ spiku kako je to najbolji stil, jer rade sve grupe mišića, ali ne vjeruješ ni sam sebi. Leptir ne plivaš iz jednostavnog razloga – zbog osoblja. Kad izroniš i zamahneš rukama baciš sjenu na cijeli bazen i onda ljudi upale svjetla, ti zaroniš, a oni ugase. Ne mogu ljudi stalno paliti gasiti svjetla. Leđno ne plivaš iz više razloga. Nitko ne zna držati pravac, a izvoditi neke dijagonale uopće nije fora. I stomak ti je u razini površine i onda ti uđe vode u pupak da se djeca mogu brćkati u tom bazenčiću. Možeš i glavom lupiti u rub bazena. Nije fora. Slobodno isto izbjegavam, kad se razmašem rukama, spasioc ne zna jel plivam ili se utapam. Hoće bacit pojas za spašavanje, neće bacit pojas za spašavanje. A i izgledam kao da sam progutao jedan. Zato uvijek prsno.

Treba i izaći iz bazena. Opaliti dijagonalu pa ići na stepenice ili poput marinca iskočiti na kraju staze. Uvijek biram ovo drugo. Samo što to izgleda kao da se penjem na zid visok 5 metara. Digni jednu nogu, digni drugu, drži se rukama – krute pa tko može sve to u isto vrijeme. Čim se nakon deset minuta iskoprcaš iz bazena ogrneš se ručnikom i užurbano napustiš bazen.
Onda slijedi tuširanje. Slavine su programirane da cure po par sekundi i onda izgleda kao da non-stop boksaš zid. Garderoba je isto super. U isto vrijeme diraš sva četiri zida, al ajde uspije se i to nekako.

I onda slavodobitno napustiš bazen jer si plivao. U biti, bio si sjajan podložak za neku komediju.

Debeljkov dnevnik