Teksas. Ta pitoreskna američka država koju znamo najviše po kaubojcima i Džej Aru iz serije Dallas je konačno došla na svoje. Po novom zakonu, svaki građanin Teksasa bez **bemti može gradom prošetati sa pištoljem za reverom, nožem, sjekirom za pasom, a po novom na leđa može okačit i automatsko oružje.

Preneseno. Sasvim je danas legitimno da u cvjećarnicu uđe mladić sa Kalašnjikovom na leđima kupiti curi cvijeće za Valentinovo, ili pak brižna majka može skoknuti poslije posla na roditeljski u školu sa okačenim „Heklerom“ o lijevo rame. Zamislite. Učionica puna roditelja a oni naoružani ko ISIL-ovci. Čisto da se nađe, zlu ne trebalo. Pa ti djetetu nemoj dati dva.

Nema šta. Ljudi se izborili za svoja prava. Kod nas u Brodu bi isto bilo ono fora donijeti taj zakon. Kada uzmemo iskustvo iz prošlosti i kadar koji čini naš grad, bili bismo naj idealniji grad u Hrvatskoj za pokrenut pilot projekt „hrvatski Teksas“.

Prvenstveno ne bi sve to puno koštalo, jer repromaterijal građani već posjeduju. Sjetimo se onomad kad nas je Njemačka priznala. Brate mili nije bilo ulice, kuće, stana, balkona, dvorišta, šahta..iz kojeg nije virila cijev od puščetine ispaljujući u nebo tone svjetlećih metaka. Tu noć nad Brodom u samo sat vremena je ispucano više metaka nego što su Amerikanci sve ukupno u 20 godina rata u Vijetnamu kada su se branili od velikovijetnamske agresije.

Ah te blažene devedesete. Kad se čovjek samo sjeti, pa da ti srce pukne. Odeš fino u Monaco, redari ti ne daju ući jer je pokasno, klekneš na prugu, ispališ tri tromblona u disko i ideš kući odmoriti se kao čovjek. A teniski tereni tek? Majku im njihovu. Danas kada izgubiš dvije partije i baciš lopticu u šikaru izbace te iz kluba i nemaš pravo nositi bijeli džemper preko ramena po keju. Onomad u devedesetima dovoljno je bilo samo ne voljeti tenis a ne samo tenisače. Fino dođeš u pol noći, postaviš eksploziv, digneš teniske terene na Klasijama u zrak i problem riješen. Nema brate k'o da te dira.

Nekako su ljudi tada bili bez problema. Nije bilo stresa. Nešto kao danas u Teksasu. Kada te stegne, kada ti trajvan legne na prsa, ono...kad ti dođe da ti je pun kufer svega, fino uzmeš Kalaš, odeš u Podvinje i pobiješ pola birtije. Odeš u M82, odigraš malo bilijara, pobodeš se s dečkima. Neki krmak ti svirne u „širokoj“ jer nisi krenuo na zeleno, izađeš van i izbušiš mu bajonetom gume pljujući zelene rakce po šajbi. Pijani veseli maturant se očeše od tebe u Faustu, izvadiš skakavac i potražiš mu jetru.

Čovjek kad danas pogleda. Pa majku mu. Brod je devedesetih bio ono što danas Amerika postaje. A ne danas. Danas umjesto da se vratimo tekovinama naše čaršijske povjesti, danas kada se svjetske velesile ugledavaju na našu prošlost, mi glumimo Gradić Peyton. Sveopća tolerancija, ljubav i mirisne livade kupaju naš grad. Kod nas je sve lijepo, kod nas je sve nježno, kod nas su kuće od čokolade, a prozori su od marmelade, kod nas ono stvarno, al za prave, caruje drugarstvo.

Kru te nedo